Ono što mi najviše fali kod Sljemena i Okića i Kalnika je prevelika količina šume. Šume su lijepe i fini je osjećaj kad stojiš nasred šume i ne vidiš joj kraj i sve to, ali su dosadne nakon nekog vremena. Ne uspjevam pronaći ništa pretjerano zanimljivo ni drugačije u njima. Ima potoka ili nekog čudnog stabla i lijepo je to, ali nema ničega neočekivanog. Doduše vjerujem da kad bih provodila više vremena po šumama i to na mjestima gdje nema puno planinara da bi naišla na zanimljive stvari međutim meni je i dalje draži krš.
Velebit je meni najbolje mjesto za planinariti. Vjerojatno zato što sam po njemu najviše planinarila, ali zanimljiv je. I svaka tura po njemu je drugačija. Bar meni.
Da moram izabrati koji mi je najljepši dio Velebita to bi bio Stap. Put do tamo je naporan, ali se definitivno isplati. To je bio prvi put da sam išla na planinarenje i vrijeme nije baš bilo lijepo. Puhala je bura što je prvi dio uspona, koji je jako strm, učinilo jako teškim. Ali to se nekako prošlo. Na putu ima nekakva udolina sa strane i oko nje je listopadna šuma. Kako je prije bilo kiše, a tad je puhao vjetar, sa stabala su padale kapljice i u toj udolini se stvorila duga. Mislim da mi onda taj prizor nije bio nešto pretjerano fascinantan jer sam mislila da ću umrijeti od umora, ali se uvijek sjetim kako je bilo lijepo. Nažalost nakon toga smo morali proći kroz šumu u kojoj smo se skroz smočili zbog tih istih kapljica koje su sada padale po nama. Nakon nekih 5 sati smo došli do skloništa i to je bio najsretniji trenutak ikad. Naravno kad se vrijeme popravilo i kad sam se odmorila taj put mi nije izgledao ni upola tako naporan.
Išli smo na tri ture iz tog skloništa, koje su uglavnom udaljene oko sat vremena. Lažem nisu. Prvo smo išli do Stapine koja je udaljena sat vremena, možda malo manje. To je ova stijena na prvoj slici. Ako se od nje okreneš prema moru imaš prekrasan pogled na Pag. Općenito kad sa planine imaš pogled na more to je prekrasno. Od Stapine smo išli do Kamene galerije što je meni osobno bio najdraži dio. Zove se tako jer je napravljen put, koji te na kraju vrati na istu točku, a pun je kamenja. Svaki kamen podsjeća na nešto i ima svoje ime. Meni najbolji dio toga je kad se moraš pridržavati za sajle da bi se uspio popeti ili spustiti negdje. To mi je bio prvi kvazi susret sa penjanjem i svidjelo mi se skroz. Bar sam si ja tako onda zamišljala penjanje. Nije nimalo slično. Ali je prekrasno.
Treća tura je udaljena nekih pola sata od skloništa i vodi do Čučavca, stijene koja je jako velika i okrugla i izgleda kao da nije spojena sa podlogom, a svejedno se nije otkotrljala. Kad smo se vraćali nazad smo odlučili popeti se do nekakvog vrha, ali na divlje što naravno nismo uspjeli nego smo zapeli u nekakvom žbunju i izgrebali si sve ruke i noge.
Još nešto što je predivno na Velebitu su vilina kola. Okrugli dio na livadi koji ima drugačiju vegetaciju, često neko malo stablo i oko njega drugačiju travu ili cvijeće.
Sad sam postala previše nostalgična i iziritirana jer nemam vremena za otići tamo opet, a kad imam je prevruće i puno poskoka.
Cijelo vrijeme pričam kako idem planinariti, ali zapravo lažem. Nisam išla odavno jer nemam s kim.
Prošli vikend sam sa sestrom išla na Sljeme pa je pala odluka da ću ići svaku nedjelju. Naravno sutra zovu loše vrijeme, ali odlučna u svojoj odluci otišla sam danas.
Ne tako rano ujutro sam krenula prema Puntijarki do koje na kraju nisam stigla, ali ne zato što ja nisam mogla, nego zato što moj razmažen, debeli pas nije u stanju hodati više od sat vremena. Zato sam lijepo stigla do odmorišta na pola puta laganim četrdesetminutnim hodom. Iako mi je pasalo sjediti tamo, i pojesti malo da skupim snage za dalje, neki ljudi jednostavno nisu u stanju pričati a da se ne deru. Na sreću takvi se ne zadržavaju previše, nego odu do planinarskog doma malo si popiti. Pretpostavljam.
Bila sam jako sretna kad sam shvatila da ima dosta ljudi koji šetaju sami, a činjenica da mi cijelo vrijeme ni jednom nije palo na pamet pogledati koliko je sati me odušvila više od svega.
Put nazad bi prošao brže da nisam morala nositi psa, nakon što je sjela nasred staze i cvilila jer nije imala više snage. Mislim da će morati otići na dijetu i nabijanje kondicije jer su me ruke zabolile gotovo odmah.
Nadam se dobrom vremenu sljedeći vikend i nekom društvu u nadi da ću napraviti neki dalji izlet i maknuti se od jednolične Sljemenske šume.
Daehyun Kim, 잘 부탁드립니다, Please take care of this,2009, 29.5 x 42cm, Marker and pen on the paper
(via bookspaperscissors)
I miss my dearest friend Leila. I hope she returns to Zagreb soon. I want to eat ice-cream and drink lemonade with her.
The saddest girl.
(Source: petitit)
And Finally, School of Bento proudly presents new poster for our second workshop!!!
I napokon, School of Bento predstavlja nove postere ta našu drugu radionicu!!!
